The Nation (USA)
19. april, 1999

Argumenti protiv intervencije na Kosovu

Pisu Benjamin Schwarz i Christopher Layne

Govor koji je predsednik Klinton odrzao da bi opravdao NATO bombardovanje Srbije, trebalo je da pozove na uzbunu. Ideje i interesi koje je Klinton navodio su iste one koje su Ameriku dovele do katastrofalnog upetljavanja u Vijetnamu: Predstava o nestabilnosti koja se od zemlje do zemlje siri po domino efektu, vidjenje svetske politike kao ideoloske borbe izmedju demokratije i diktature, opsesija potvrdjivanjem americkog vodjstva i odlucnosti, sumnja u privrzenost saveznika, i uverenje da bezbednost SAD zavisi od mira u oblasti od malog strategijskog znacaja. Predsednikovi govori svakako imaju nameru da ubede, ali americki narod ima pravo da od svog vodje ocekuje da izbegava izvrtanja i polu-istine, makar on imao Klintonovu reputaciju. Klintonovo obracanje naciji bilo je prilicno neubedljivo. Takodje ne prolazi test logike. U pokusaju da obezbedi podrsku javnosti, Klinton se izgleda nadao da ce se, inace pojedinacno sumnjive tacke, upakovane u paket svega i svacega, izgubiti u gomili, zajedno s cinjenicama i logikom.

Klintonovo objasnjenje pozadine sukoba na Kosovu, najblaze receno, puno je obmana. Presao je preko cinjenice da je Kosovo (kolevka srpskog kulturnog i nacionalnog identiteta) sastavni deo suverene teritorije Srbije. Daleko od toga da se radi o agresiji jedne zemlje na drugu. Ovo je gradjanski rat ciji je osnov oruzana borba nacionalne manjine Albanaca, koji zele da se otcepe od Srbije i osnuju nezavisnu drzavu. Prema tome, ciljevi suprotstavljenih strana se ne mogu pomiriti, kao u mnogim drugim etnickim sukobima na Balkanu i drugde.

Klinton obmanjuje i svaljujuci na Srbe svu krivicu za nedavni nesupeh mirovnih pregovora u Rambujeu. Siptari su takodje prvo odbili da potpisu NATO-v mirovni ugovor, jer im nije garantovao nezavisnost od Srbije. SAD su ih najzad ubedili da potpisu, zapretivsi da ce Oslobodilackoj Vojsci Kosova onemoguciti snabdevanje oruzjem. Podsetili su OVK da bez njihove saglasnosti s ugovorom, SAD nece moci da krenu u vazdusni napad protiv Srbije. Kada su na pocetku OVK svojim tvrdim stavom odugovlacili pregovore, americki zvanicnici, a narocito drzavni sekretar Madeleine Albright, bili su vidljivo razocarani, jer su se zabrinuli da ce se njihov plan da bombarduju Srbiju izjaloviti.

Opisujuci mirovni proces, predsednik je takodje ispustio neke vazne detalje. U sustini, Srbi kojima je dat izbor da potpisu, ili da budu bombardovani, "pregovarali" su s pistoljem uperenim u celo. Nagodbu iz Rambujea smatrali su jednostranom jer, iako je plan predvidjao da Kosovo ostane deo Srbije jos tri godine, srpska vlada ne bi imala skoro nikakvu kontrolu u pokrajini. Plan predvidja da se OVK toboze razoruza. OVK medjutim moze da dejstvuje i iz susedne Albanije, i da oruzje tamo skladisti. OVK su zapravo jasno izneli svoje namere: Posle trogodisnjeg prelaznog perioda, Kosovo ce ili postati nezavisno, ili ce OVK nastaviti rat. Srbija je dalje odbila odredbe mirovnog plana koje su trazile od Beograda da prihvati prisustvo NATO snaga na Kosovu.

Analogija s americkim sopstvenim zestokim secesionistickim ratom moze da ilustruje na sta je NATO pokusao da prisili Srbiju. To bi bilo kao da je evropski savez devetnaestog veka prisiljavao predsednika Linkolna da prihvati nezavisnost Juga, da prihvati evropske trupe na americkom tlu koje bi obezbedjivale ugovor. U slucaju da odbije, Evropa bi zapretila da vojno intervenise i podrzi vojsku Konfederacije. Na kraju krajeva, necuvena stradanja americkih civila uzasavala su Evropljane bas kao sto sukob na Kosovu uzasava americke vodje. I bas kao sto su Evropljani verovali da je "stabilnost" americkog Severa (i raspolozivost juznjackim pamukom) od vitalnog znacaja za njen prosperitet, tako su danasnji kreatori americke politike uvereni da je evropska stabilnost od sustinskog znacaja za ekonomsku dobrobit Sjedinjenih Drzava. (Naravno, drustveni sistemi na Kosovu i americkom Jugu nisu uporedivi.)

Klinton akciju NATO-a opravdava "moralnim imperativom" da se zaustavi ubijanje albanskih civila. Neki americki zvanicnici otisli su jos dalje, opisujuci srpsku kampanju na Kosovu kao "genocid". Iako se lako moze dokazati da je ovakva karakterizacija pogresna (i da umanjuje znacaj istinskog genocida, kao sto je Hitlerov pokusaj da istrebi Jevreje), predsednik je u pravu kada kaze da na Kosovu ginu neduzni civili. (Pre intervencije NATO-a stradalo je oko 2000 civila, pretezno Albanske necionalnosti, koje su Srbi ubili. Ima medjutim i srpskih zrtava, koje je ubila OVK). U pravu je i kada kaze da je rat humanitarna tragedija, sa stotinama hiljada izbeglica koje beze sa Kosova, od Srba koji ubijaju civile. Ali, to je samo deo istine.

Gradjanski ratovi su poznati kao brutalni, a posebno su pakleni gerilski ratovi; Dela koja Klinton osudjuje nerazdvojiva su od ovakvih sukoba. U gerilskom pohodu kakav vodi OVK, civili su neizbezno meta nasilja, jer je pobuna isrpla radnu snagu, sredstva za zivot i politicku podrsku prijateljske populacije u cije se ime bore. U gerilskom ratu - u svakom gerilskom ratu - neizbezno se brise crta izmedju boraca i neboraca. Srbe treba kritikovati zbog njihove surove taktike na Kosovu, ali Sjedinjene Drzave nemaju moralne osnove da na tome insistiraju. Na primer, SAD su proglasile veliko podrucje Juznog Vijetnama, pod kontrolom Vijetkonga proglasile "zonama slobodne borbe". U tim oblastima nije bilo nikakvih ogranicenja jer je svako ko se tamo zatekao smatran borcem Vijetkonga ili njihovim saradnikom.

Jednostavno je neubedljivo reci da moramo intervenisati na Kosovu da bi prekinuli humanitarnu katastrofu. Iako su Srbi izgleda stvarno cinili zverstva, u balkanskim ratovima ove dekade svi ratnici su krivi zbog divljastva. I zaista, nekoliko dana pre nego sto su poceli vazdusni napadi NATO-a, dramu na Kosovu zasenili su izvestaji Haskog tribunala za ratne zlocine o masovnom etnickom ciscenju, pogubljenjima i bezocnom granatiranju civila- koje je Hrvatska vojska pocinila za vreme ofanzive protiv hrvatskih Srba, u leto 1995. Sto se tice OVK-ciji su ciljevi ne samo nezavisnost vec i isterivanje Srba s Kosova- kidnapovali su i ubijali srpske civile, i spaljivali njihova sela.

I dok je Klinton srpska dela prikazivao u najgorem mogucem svetlu, ni rec nije rekao o ugrozavanju ljudskih prava i zverstvima koje americki NATO saveznici Turci , u decenijama dugoj oruzanoj represiji, cine etnickoj manjini Kurda. Poput Srbije, Turska vodi sumnjivu demokratiju. Poput etnickih Albanaca na Kosovu, Kurdi vode gerilski rat zahtevajuci nezavisnost. Turska je na pobunu Kurda odgovorila istom taktikom koju Klinton pripisuje Srbima: terorom, "genocidom", i ugrozavanjem ljudskih prava.

I pored toga Klintonova administracija ne predlaze bombardovanje Ankare, sto naravno pokrece ocigledno pitanje: Zasto intervenisati na Kosovu, a ne u Sudanu, Ruandi, Kongu ili Siera Leoneu, gde bi humanitarna intervencija bila bar donekle opravdana? Moralni argument za intervenciju na Kosovu moze se shvatiti kao univerzalno primenljiv princip. Ali Vasington bira gde da intervenise, mesajuci se u neke sukobe, i ignorisuci neke druge gde razlozi za delovanje bar donekle stoje. Ovo nam daje pravo da kreatore americke politike optuzimo da svoju humanitarnu zabrinutost upotrebljavaju kao izgovor da bi obezbedili podrsku javnog mnjenja za vojnu intervenciju, koju preduzimaju iz, ustvari, drugih razloga.

Predsednik je izjavio da su sustinski americki interesi u opasnosti na Kosovu. Kako je rekao, Sjedinjene Drzave i alijansa moraju da "uguse bure baruta u srcu Evrope, koje je vec dva puta u ovom veku eksplodiralo, sa katastrofalnim posledicama". Klintonovo razumevanje evropske istorije je netacno. Obrazlazuci da je intervencija potrebna da bi se sprecio veci rat, rekao je da je u "Sarajevu, prestonici Bosne, poceo Prvi svetski rat:" Ali poredjenje sa Prvim svetskim ratom ovde je kotraproduktivno tezi koju on protura. Upaljac za ovaj rat kresnuo je u Sarajevu, ne zbog tadasnjih etnickih sukoba na Balkanu, vec zato sto su se velike sile umesale u te konflikte. (Sa pocetkom Drugog svetskog rata Balkanci nemaju ni toliko veze).

Klinton je takodje naglasio potrebu za delovanjem, da bi sacuvali kredibilitet NATO-a. Ako ostave srpske vodje nekaznjenima, to ce ohrabriti vodje u drugim kriticnim zonama da produze opasnu politiku, kaze predsednik. Ali, zaustavljanje srpske agresije obecava da odvrati buduce agresore onoliko koliko je americka akcija u Persijskom zalivu odvratila Srbiju. U svetu drzavnistva vecina kriza su izolovane, slabo povezane. Rasplet dogadjaja u drugim potencijalno kriznim zaristima odlucice lokalni uslovi, a ne ono sto SAD cini, ili ne cini na Balkanu. Drugim recima, bas kao sto jugoslovenski predsednik Slobodan Milosevic nije zastrasen americkom akcijoim u Iraku; Sadam Husein nije zastrasen americkom akcijom u Panami; Manuel Noriega nije zastrasen americkom akcijom u Grenadi, Libanonu i Vijetnamu; Ho Si Mina nije odvratila americka akcija protiv Severne Koreje, a Jozefa Stalina i Kim Il Sunga nije odvratila americka akcija protiv Adolfa Hitlera.

Americka preterana opsesija sopstvenim kredibilitetom rasprsice sjedinjene Drzave u niz vojnih intervencija u strateski perifernim regionima.

Paradoksalno, ako Srbija brzo ne poklekne pod NATO bombardovanjem, efekti intervencije na Kosovu mogu fatalno da se zavrse bas po saveznike koje vazdusni napadi treba da ubezbede. Ako Srbi odbiju da kapituliraju, saveznicka krhka zajednica moze lako da se raspadne. I zaista, posle jedva 48 sati od pocetka bombardovanja, Grcka i Italija vec su izrazile svoje neslaganje s vazdusnim napadom.

Predsednikovo obrazlozenje da ce se, ukoliko americka intervencija na Kosovu izostane, rat prosiriti na ceo balkanski region, okrenuti Grcku protiv Turske i "destabilizovati" celu Evropu ,samo je verzija teorije o domino efektu. Na stranu slabe tacke same teorije, njena primena na Kosovo, kako je Klinton postavlja, dosta je problematicna. 

Konacno, glavna strategija Administracije - "ucestvovanje i sirenje" jasno je zasnovana na uverenju da se demokratije jedne zemlje ne bore protiv demokratije druge zemlje, kao i da medjunarodne institucije neguju mir medju svojim clanicama. Vasington priznaje i Grcku i Tursku demokratiju, a obe su clanice iste institucije - NATO-a. U sustini, dakle, Klintonova administracija vodi rat na Kosovu da bi sprecila grcko - turski sukob do kojeg, prema sustinskim pretpostavkama njene spoljne politike, zapravo ne moze doci. Zatim, do "prelivanja" kosovskog sukoba u susedne Makedoniju i Albaniju, najpre moze doci upravo zbog napada NATO-a. Umesto da uguse srpske oruzane napade na kosovske Albance, vazdusni napadi NATO-a ih intenziviraju, sto opet rezultira sve vecim brojem albanskih izbeglica. U medjuvremenu raste verovatnoca da se pojacaju bitke na granici, jer ce OVK bez sumnje postaviti svoje baze u izbeglicke kampove. Zestoke anti-americke, anti-NATO demonstracije u Makedoniji, kao reakcija na bombardovanje, jasno ilustruju kako NATO intervencija doprinosi destabilizaciji regiona. Medjutim, cak i da se rat prosiri na susedne Makedoniju i Albaniju, nestabilnost u tim zemljama opet ne bi predstavljala nista vecu pretnju SAD nego sto je konflikt na Kosovu.

Predsednik Klinton kaze da ce se "plamen prosiriti" ako Sjedinjene Drzave dozvole da se vatra rasplamsa, ali jedan od nacina da se sumski pozar savlada je da se ostavi da sagori. Ratovi se zavrsavaju kada se obe strane iscrpe, ili kada jedna strana shvati da je pobedjena i napusti borbu. U drugom balkanskom sukobu, u Bosni, rat se mogao zavrsiti s manje mrtvih, da su bosanski mislimani pokusali da pregovaraju o suzivotu sa Srbima mnogo ranije. Jedan od razloga sto to nisu ucinili je sto su verovali da ce ih NATO spasiti. Oni se nisu oslanjali na prirodan tok dogadja da bi u sukob uveli NATO. U nameri da steknu simpatije zapada za svoju stvar, manipulisali su siutacijom i angazovali agencije za propagandu. Odlucujuci trenutak u bosanskom sukobu desio se pocetkom 1994, kada je minobacacka granata pogodila pijacu punu ljudi u Sarajevu, gde je mnogo ljudi poginulo i osakaceno. Za ovo zverstvo smesta su okrivljeni Srbi, a ubrzo je usledila i intervencija NATO-a. Dokazi da su bosanski Srbi odgovorni za ovo, u najmanju ruku su vrlo neubedljivi. Bivsi sekretar britanskog ministarstva inostranih poslova Dejvid Oven, tada izaslanik EU za mir na Balkanu, izvestio je da postoje jaki dokazi da su bosanski muslimani sami ispalili granatu, i isfabrikovali incident koji bi podstakao NATO da intervenise i prekine opsadu Sarajeva. Na Kosovu, kako su neki americki i NATO predstavnici nezvanicno rekli, OVK je na slican nacin provocirao Sjedinjene Drzave da bi uveo NATO u rat, tj njegove vazdusne snage.

Klinton takodje nije umeo da proceni posredne implikacije NATO intervencije. Americki i NATO zvanicnici kazu da ce vazdusna sila prisiliti Srbe da se povinuju zeljama alijanse. Ali, kao sto su pokazali II svetski rat, Vijetnam i rat u Persijskom zalivu, sama vazdusna sila ne dobija rat. Protivnik mora biti nadjacan na zemlji. Klintonova administracija je, medjutim, stvorila sopstveni mit o efikasnosti vazdusne sile, tvrdeci da je NATO bombardovanje bosanskih Srba u leto 1995, ove prisililo da pregovaraju u Dejtonu. Ustvari je odlucujuci dogadjaj kojim je okoncan rat u Bosni bila uspesna kopnena ofanziva hrvatske vojske. 

Tako da je slabo verovatno da ce vazdusna sila slomiti volju Srba. Americki Pregled strateskog bombardovanja zakljucio je da je saveznicko bombardovanje nemackih gradova za vreme II svetskog rata samo ucvrstilo otpor nemackih civila. U ratu u Vijetnamu, Sjedinjene Drzave su ponovo bez uspeha pokusale da bombardovanjem slome volju Severa da ratuje. Vazdusni napadi na Srbiju nemaju vise izgleda da ostvare svoj cilj, kao ni oni na jugosistoku Azije. Za vreme II svetskog rata cak ni zastrasujuca vojna sila nacisticke Nemacke nije uspela da savlada jugoslovenski (vecinom srpski) otpor. Tokom hladnog rata Jugoslovenska vojska pod srpskim vodjstvom pripremala se za odbranu od moguce sovjetske invazije sa istom taktikom i cvrstinom koji je uspesno koristila protiv nacista.

Kreatori americke politike uporno pogresno tumace psihologiju, istoriju i nacionalizam drugih naroda. Iz celog Klintonovog govora o vitalnim interesima, bitka na Kosovu ima samo daleke geopoliticke veze s Sjedinjenim Drzavama. Srbija pak tu ima najveci ulog za koji se moze boriti jedan narod: odbranu svoje suverene teritorije. U sukobima kao sto su oni u Vijetnamu i na Kosovu, interesi americkih protivnika daleko premasuju americke interese - sto znaci da je verovatno da protivnicka odlucnost nadjaca americku. I zaista, bez namere da se okrenu protiv svog legitimno izabranog predsednika, Srbi svih politickih opredeljenja ujedinjeni su protiv NATO-a. Ako bi americki vojnici ikada bili rasporedjeni na Kosovo u sastavu mirovnih snaga, skoro je sasvim sigurno da bi bili meta srpskih terorista zeljnih osvete. ( Slican rizik bi po njih bio i u susednij Bosni).

Vrlo je verovatno da Klintonova politika ima i druge, cak vaznije i nesrecnije strateske posledice. S namerom ili ne, americke akcije, ukljucujuci ekspanziju NATO-a, a sada i intervencija na Kosovu, duboko su pogodili i uzbunili Rusiju. Kreatori americke politike napominju da vojna intervencija NATO-a brine samo "ekstremiste" u Rusiji. Ali Vasington ne bi smeo da ima iluzija: Protivljenje ekspanziji i napadima NATO-a jedno je od najvaznijih pitanja spoljne politike u kome su bukvalno sve politicke strane u Rusiji ujedinjene. NATO je na kraju krajeva formiran kao odbrambeni savez s ciljem da odbije vojne akcije na svoje clanice. Na Kosovu bitno premasuje svoje naloge, intervenisuci u drzavi koja s njim nije povezana. Jos vise, s ruske tacke gledista, Sjedinjene Drzave su prekrsile nagodbu koju su sklopile s Rusijom po zavrsetku hladnog rata, dovodeci svoj mocni vojni savez na granice s Rusijom.

Tada je Moskva pristala da napusti Istocnu Evropu i dozvoli ujedinjenje Nemacke. I vise od toga, Rusija je pristala na dalje postojanje neprijateljskog saveza, i slozila se s pripajanjem novoformirane ujedinjene Nemacke. Zauzvrat, Moskva je od Sjedinjenih Drzava i njenih saveznika dobila uveravanja da nece zloupotrebiti svoju nadmoc i narusiti geopoliticku ravnotezu sto bi moglo da ugrozi Rusiju.

Rusi imaju razloga da brinu zbog ekspanzije NATO-a ciji je cilj, kako Klinton kaze, da ucvrsti i rasiri americko vojno i politicko vodjstvo u Evropi. Velike sile su uvek vise brinule zbog sposobnosti svojih konkurenata, manje zbog njihovih namera, jer namere mogu vrlo brzo da se promene. Posle hladnog rata NATO postaje nejmocnija vojna sila do sada na svetu. Cak i oni Rusi koji nisu moguci agresori strahuju zbog tako impresivne vojne asocijacije u blizini svojih granica. Ekspanzija NATO-a, zajedno s njegovim intervencijama tamo gde savez nije ugrozen, mogla bi da dovede do naglog vracanja nacionalizma.

Rusija mozda sada nije u formi, ali posto je njena istorija ciklicna, da se pretpostaviti da ce se oporaviti. Americke akcije mogu vrlo verovatno oporavljenu Rusiju da navedu na duboko i opravdano ozlojedjenost protiv SAD. Neprijateljski nastrojena Rusija moze ne samo da stvori probleme u Evropi, vec i da ozbiljno podrije strateske pozicije Sjedinjenih Drzava, ako se ujedini s Kinom. U vreme kad mnogi americki startegicari brinu zbog buduce velike opasnosti od Kine, mudra dugorocna americka strategija trebalo bi da se potrudi da obezbedi rusko partnerstvo s Vasingtonom. Vrhunac je ludosti voditi na Balkanu politiku koja samo moze da gurne Rusiju blize Pekingu.

U svom obracanju naciji, Klinton je naveo jedan narocito uznemirujuci razlog za intervenciju.

U prethodnom govoru, nasiroko je objasnjavao, da bi izjavio sledece: "Ako nameravamo da razvijemo snazan ekonomski uticaj, sto podrazumeva i mogucnost da prodajemo po celom svetu, Evropa mora biti kljuc... U tome je cela ta stvar na Kosovu." Izgleda da pokusava da dokaze da se Sjedinjene Drzave bore na Kosovu da bi svet obezbedile za kapitalizam. Dugo vec zapravo predsednik i drugi kreatori politike daju slicne primedbe. 1993, iznoseci svoju globalnu politiku, Pentagon je izjavio da " napredna, demokratska, poslovno-orijentisana zona mira i prosperiteta koja zahvata vise od dve trecine svetske ekonomije" zahteva "stabilnost " kakvu samo americko "vodjstvo" moze da obezbedi. U debati o americkoj intervenciji u Bosni, vodece figure spoljne politike, ukljucujuci bivseg predsednika Drustva za nacionalnu bezbednost i senatora Ricarda Lugara, napomenuo je, sto je ostalo neprovereno, da rat u Bosni moze da dovede do "nacionalne uskogrudosti" u Evropi, sto bi ugrozilo globalnu ekonomsku medjuzavisnost, i americki prosperitet.

Rat protiv Srbije samo je najnoviji nastavak onoga sto izgleda trazi Vasington da bi svet obezbedio za americke investitore i izvoznike. Prosle godine, u Trgovackoj komori u Bostonu, sekretar ministarstva spoljnih poslova Vilijem Koen opravdao je NATO ekspanziju kao " sirenje onakve sigurnosti i stabilnosti na Srednju i Istocnu Evropu, kakve je Zapadna Evropa uzivala od II svetskog rata naovamo." Siguran da ce naci odjeka kod prisutnih, jos je dodao:" Tako uspostavljena stabilnost ima izgleda da privuce ulagace." Nema sumnje da je Administraciju pokrenula ljudska tragedija na Kosovu. Nije medjutim manje vazna napomena da americki ekonomski interesi takodje imaju udela. Kako rece Koen, Administracija zeli da "obeshrabri nasilje i nestabilnost - nestabilnost koja unistava zivote i trzista." Klinton je nedavno podsticao Amerikance da prihvate "nezaobilaznu logiku" globalizma i slobodnog trzista. Ali politika Administracije na Balkanu pokazuje da globalizacija nije neizbezna - Ona zavisi od americkog vojnog angazovanja u inostranstvu, i spremnosti SAD da vodi rat ako je potrebno.

Sta najvise plasi kod ovog ekonomskog obrazlozenja (koje je veoma blisko imperijalistickom) je to sto moze svasta da podrazumeva. Prema americkim politickim kreatorima, logika globalne ekonomske medjuzavisnosti neizbezno vodi sve vecem angazovanju Amerike u obezbedjenju: nestabilnost i agresija, bukvalno gde se god pojave, smatraju se pretnjom Americi, jer ugrozavaju globalnu stabilnost, od koje navodno zavisi americki prosperitet. Ovakvo razmisljanje blisko je domino-teoriji: Nestabilnost u cak ekonomski nevaznim oblastima (kao sto je Kosovo) moze da se "prelije" i rasiri na druge oblasti koje se smatraju vaznim za globalnu ekonomiju. 

Americka akcija na Kosovu trebalo bi da navede Amerikance da razmisljaju o ulozi svoje nacije u medjunarodnoj politici. Jedna je stvar usprotiviti se, kao sto su SAD ucinile u Persijskom zalivu, napadu jedne drzave na drugu. Nesto sasvim drugo je proglasiti, kao sto je to ucinio Vasington, da SAD sada uzimaju za pravo da vojno intervenisu da bi promenile unutrasnje odluke neke zemlje, ukoliko Vasington smatra da one vredjaju njegov promenljiv politicki senzibilitet. Stvarno je prosto fantasticno videti da Sjedinjene Drzave vojno deluju protiv suverene drzave u Evropi koja ne predstavlja nikakvu pretnju americkoj bezbednosti, niti njenim interesima. Ako Sjedinjene Drzave nisu agresor, kako Rusija kaze, ono bar izrazavaju aroganciju moci blisku imperijalistickim zemljama.

Trebalo bi da znamo u kakve nevolje nas ova arogancija moze uvaliti. Prerano je reci da li politika Klintonove Administracije obavezno vodi ka upotrebi kopnenih snaga na Kosovu. Postoji prilican razlog da se plasimo da do toga moze doci.

Vijetnam je pokazao da, kada se jednom donese odluka o upotrebi vojne sile, politicari su pod neodoljivim pritiskom da intenziviraju ili rat da pobede, ili izbegnu poraz. Svako ko se seca kako se Kenedijeva i Dzonsonova administracija korak-po korak uvaljivala u blato Vijetnama, mora da se ovih dana strese od izjava koje cuje od mnogih clanova Kongresa i analiticara spoljne politike. Cak i oni koji su na pocetku bili skepticni prema intervenciji, kao sto su senator Dzon Mek Kejn i Henri Kisindzer, sada kazu da Amerika nema izbora - ako krene u intervenciju mora da ucini sve da pobedi, cak i da upotrebi kopnenu silu. 

Ako je ista jasno nauceno u Vijetnamu, to je da nema smisla uvaljivati se sve dublje u stratesku mocvaru. Oni koji kreiraju politiku moraju da se zapitaju sledece: Sta znaci "pobeda" na Kosovu, i moze li se ona postici a da cena za to ne bude mnogo veca od interesa Amerike? Zapanjujuce da je Administracija koja je puna nekadasnjih protivnika rata u Vijetnamu sada arhitekta ovog sukoba, obuzeta istim brigama, i slepa za iste prepreke.

Predstavljajuci jednu od tradicija spoljne politike, Dzon Kvinsi Adams ukorio je Ameriku da "ne ide u strane zemlje u potrazi za cudovistima da ih unisti". Americka intervencija na Kosovu trebalo bi da podseti Amerikance na ovo upozorenje. Tokom svoje kampanje 1992, Klinton je rekao da SAD treba da vode uzvisenu spoljnu politiku: Bilo bi "nedopustivo" za SAD da se ponasaju kao "samo jos jedna velika sila". Umesto da Amerika sprovodi grandiozne vizije da bi potvrdila svoj imidz, sledbenici Adamsove politike - kao Dzon Bird, i Vilijam Eplmen Vilijams sa leve, i konzervativci Dzordz Kenan i Volter Lipman s druge strane, prihvataju da nema niti treba da bude, americkih resenja za mnostvo svetskih problema. Shvataju da je ravnoteza izmedju cene i koristi, sredstava i angazovanja moralni, koliko i strateski imperativ. Drzavi koja ne postupa tako preti opasnost od politicke i ekonomske propasti.

Umesto sto podrzava Klintona u netoleranciji post hladnog rata, Amerika bi trebalo da obrati paznju na Lipmanov otreznjujuci nalog: "Zrela velika sila... ce izbeci teoriju o svojoj globalnoj i univerzalnoj duznosti, koja ne samo da vodi do beskrajnih ratova intervencije, vec joj truje misli iluzijom da je borac za pravdu... Imam prednost da ucim da se ponasam kao velika sila, da se otarasim globalizma, koji ne samo sto ce nas svuda uplesti, vec je zasnovan na totalno zaludnom verovanju da, ako ne dovedemo svet u red, necemo moci da zivimo bezbedno... Treba da naucimo da zivimo kao velika sila koja brani sebe, i nalazi svoj put pored drugih sila.

Copyright ©1999 beograd.com. All Rights Reserved.