CATO Institut (SAD)

http://www.cato.org/dailys/11-08-00.html

8. novembar 2000.

Doug Bandow:

Demokratija je dosla u Jugoslaviju uprkos americkoj politici, a ne zbog nje

* Dag Bendou je visi saradnik Cato Instituta.

Retko su dogadjaji dramaticnije demonstrirali da je bolje imati srece nego biti pametan. Narodni ustanak kojim je svrgnut jugoslovenski predsednik Slobodan Milosevic dogodio se uprkos, a ne zbog politike Klintonove administracije. Americka spoljna politika zasnovana na skromnosti umesto na aroganciji promovisala bi bezbedniji, stabilniji svet.

Balkan je vec dugo nemiran. Pre trinaest godina Milosevic je iskoristio srpski nacionalizam da se katapultira na vlast. Nikada potpuni diktator, on je drzao kontrolu putem dominacije medija, manipulacije izbornog sistema i eksploatisanja podeljene opozicije.

I igranjem na kartu nacionalistickih osecanja. U ovom nije bio usamljen: njegov hrvatski pandan, Franjo Tudjman, podjednako je iskoristio priliku.

Kad je Jugoslavija pocela da se raspada Zapad je to ohrabrio time sto je priznao Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu. Ipak, kad su Srbi hteli da se otcepe od ove poslednje dve nacionalisticke enklave, Zapad se usprotivio, nazivajuci njihove napore "agresijom". Sjedinjene Drzave, koje su i same odbile da dozvole ovu secesiju, po cenu 630.000 zivota, kritikovale su Beograd sto radi istu stvar.

Umesto da promovise mirno razresenje, medjutim, na primer preko takozvanog Lisabonskog sporazuma napravljenog na pocetku konflikta, Vasington je podsticao rat. On je ohrabrio Bosnu da se bori i Hrvatsku da izvrsi najvecu kampanju etnickog ciscenja u ovom regionu - izbacivanje na stotine hiljada Srba iz regiona Krajina.

Onda su SAD pocele da bombarduju srpske pobunjenike u Bosni, da ih prisile da prihvate bizarni Dejtonski sporazum, koji je toboze trebalo da sacuva multinacionalnu Bosnu. Ova vestacka drzava opstaje samo uz pomoc zapadne vojne okupacije.

Onda je NATO odlucio da intervenise na Kosovu, da se umesa u gradjanski rat skromnih razmera u poredjenju sa drugim gradjanskim ratovima sirom sveta. Administracija je pokusala da nametne Rambuje sporazum Srbima; on je zahtevao da Jugoslavija dozvoli zapadnim snagama slobodan pristup u celoj zemlji, kao da je to osvojena teritorija.

Beograd je, razumljivo, odbio da da tu dozvolu, tako da je Zapad lansirao rat agresije protiv drzave koja niti je napala niti je pretila Sjedinjenim Drzavama; predsednik je zapoceo bombardovanje bez ovlascenja Kongresa i UN. Pobednicki Zapad je onda predsedavao etnickim ciscenjem pola miliona Srba, Jevreja, Cigana i muslimana koji nisu Albanci. Samo vojna okupacija odrzava ovaj bizarni status quo - autonomiju unutar Srbije, koju ne zele ni Albanci ni Srbi.

Vasington, zajedno sa Evropljanima, takodje je stalno nametao ekonomske sankcije Jugoslaviji. Ipak, predsednik Milosevic i njegovi pomocnici su se obogatili na crnom trzistu.

Nasuprot tome, srednja klasa je razorena. Zoran Djindjic, sef Demokratske stranke i savetnik novoizabranog predsednika Vojislava Kostunice, mi se zalio pre dve godine da "sankcije vode ka centralizaciji upravljanja privredom". On je rekao da njegovi sledbencii ne mogu sebi priustiti cak ni benzin da se dovezu kolima na demonstracije.

Saveznicko bombardovanje je pogorsalo problem. Milosevic je krivio Zapad - i opoziciju koju podrzava Zapad. Predsednik Kostunica je primetio: "Zapadna politika, iznad svega americka politika, vise pomaze Slobodanu Milosevicu nego njegovim protivnicima."

Nije g. Kostunica prijatelj Vasingtona. On je cvrsti nacionalista, koji je kritikovao Dejtonski sporazum kao prodaju. On se protivi ustupanju srpskog suvereniteta nad Kosovom.

On je osudio NATO zbog agresije, koju je nazvao "zlocinackim cinom" i "americkim privatnim ratom." Ta intervencija, napisao je on, "je izazvala humanitarnu katastrofu."

On je kritikovao Zapad zbog "flagrantnog mesanja" u unutrasnje stvari Jugoslavije time sto pomaze Miloseviceve protivnike. I on odbija da preda Milosevica ili druge NATO-vom 'miljeniku,' Haskom tribunalu za ratne zlocine.

Ukratko, on je pobedio jer je elita mislila da moze da izadje na kraj sa njim i jer je narod video da on nije lakej Zapada.

Predsednik Kostunica ce verovatno biti daleko tezi protivnik Vasingtonu. On ce biti popularniji kod svog naroda i bice ga teze demonizovati u inostranstvu. Kad on bude zahtevao da Zapad odrzi svoja obecanja na Kosovu, americko licemerje ce biti teze ignorisati. Rusija ce ga bez mnogo sumnji podrzavati.

Ovo je uspesna Klintonova politika? Retko kad je neka administracija generisala vise haosa i rata.

Demokratija je dosla u Jugoslaviju naporima srpskog stanovnistva, a ne naporima zapadnih politicara. Sledeci americki predsednik bi trebalo da prepozna ocigledne limite americkog uticaja.

© 2000 Cato Institute

[ Ostali clanci i misljenja ]

Copyright ©2000 beograd.com. All Rights Reserved.